Jutros stajem na vagu koja, naravno, ne pokazuje brojku koju želim da vidim. I, u sekundi, počinje da raste nezadovoljstvo sobom. Eto, ni to nisam u stanju da postignem. I onda kovitlac misli u glavi, sa čime sve u svom životu nisam zadovoljna, koji su moji porazi i neuspjesi… do granice mržnje prema sebi.
Više se ne borim sa tim mislima, ranije sam ih potiskivala jer je jako bitno da imamo samo pozitivne misli, zar ne? Paa.. to nije najsretnije rješenje. Uništiti i potisnuti se ne mogu, jedino zamijeniti sa konstruktivnijim mislima koje služe svrsi, cilju kojeg želimo postići. Preispitati postojeće i zamijeniti novim. Zvuči jednostavno.
I tako, kada postadoh svjesna kanonade negativiteta kojom zasipam sebe, zapitah se da li bih takvo šta rekla svom prijatelju, poznanici? Zasigurno ne bih. Po čemu ja zaslužujem lošiji tretman od bilo koga drugog u svom životu?
I dolazimo do pitanja ljubavi prema sebi. Ili poštovanja, podrške, empatije.. Stalne kritike koje “po difoltu” upućujemo sebi svakako nisu pokazatelj sebe-voljenja. I to je naučeno ponašanje, vjerovatno su nas na taj način pokušavali podstaći da budemo bolji, upoređivali sa drugima – vidi kako taj i ta mogu, zašto ti ne? I onda kritike, kritike, kritike.. oprosti im, ne znaju šta čine. Kritike – pohvale.. tema za drugi put.
Elem.. mojih par kilograma “viška” postadoše okidač da se zapitam – višak po čijim standardima? Živimo u subjektivnom svijetu pa i značenje koje dajemo našoj težini je – subjektivno. Da li mi je cilj da volim sebe ili samo nalazim bilo kakav izgovor za samo-kritiku i omalovažavanje? Biće da je ovo drugo. Zašto je to tako? Dok razmišljam o tome i pokušavam da pronađem objašnjenje fenomena, sve bolje se osjećam. Izgleda je dovoljno samo i postati svjestan obrazca – programa nevoljenja sebe. Tako sam navikla.
Zdraviji pristup je svakako preduzimanje koraka za otklanjanje problema (kako ovo ozbiljno zvuči) zvanog višak kilograma. I bilo kog drugog problema. Bez kritike i omalovažavanja, jednostavno da to bude podsticaj za napredovanje i rast. Ako se u bilo kom segmentu života osjetite inferiorno – učinite nešto povodom toga. Ali, isključivo i samo zbog sebe. Ne da bi zadovoljili bilo čije standarde ljepote ili uspjeha. Sve su to subjektivne i relativne stvari. Možete postati “lijepi” po trenutno važećim modnim trendovima i opet se osjećati mizerno.
To je ljubav prema sebi i svom životu. Pratiti impulse duše i napredovati ka idealnom “ja” kakvim ga zamišljamo. Kako bi se ta osoba ponašala, kako bi izgledala, šta bi radila? Volimo sebe i svoj život toliko mnogo da budemo oduševljeni sa sobom i svakim napretkom na putu ka sopstvenom ostvarenju. Iskazujmo ljubav prema sebi sa svakim životnim izborom – počev od hrane, fizičke aktivnosti, ljudi kojima se okružujemo, posla koji biramo. Vrijedni smo svega najboljeg.. a i to je tema za drugi put.
