U mom planu aktivnosti, kao obavezan zadatak, se našlo i objavljivanje bloga.. jednom nedeljno. Da, prošlo je previše vremena od poslednje objave, svašta nešto mi se izdešavalo u međuvremenu. Zanemarila sam i u zapećak gurnula svoju omiljenu aktivnost- pisanje. Volim da pišem. To što prevrćem po glavi nalazi svoj red kada se spušti na prazan list, bila to hartija ili ekran.
Mogla bih reći da problem nije u “obavezi” pisanja, već u momentu. Bilo kako bilo, želim da budem pouzdana osoba, na koju se mogu osloniti, osoba koja izvršava ono što je obećala, pa i kada se ne osjeća baš najkonstruktivnije. I tako.. danas ništa od cvjetića, srcića, zvjezdica i deda mrazića, mada je moj omiljeni novogodišnji period na pragu. Ne mogu da uđem u Božićno raspoloženje ni sa Diva filmovima.
Nisam mogla odmah da definišem osjećanje koje mi trenutno preovladava. Fizički – blaga mučnina u želucu i grč u grudima. Njen emotivni pandan? Odvratnost? Da. To je to – osjećaj odvratnosti koji me je obuzeo. Neki odvratno – horor – egzorcistički – Anabela – osjećaj. Uzrok? Iśaa.. odakle početi. Od globalnog ili ličnog plana? Ratovi, glad, mučenja djece, laži, prevare, dvoličnosti, spletke, ogovaranja, izrugivanja.. Da nastavim? Nema potrebe, jasna je poenta. Skupi se tih s*anja.
Znam, znam, ne budi pesimista, ima i lijepih stvari, ne treba na svijet tako gledati, ne plove samo ostrva plastike po okeanima i ne izumiru samo bijeli medvjedi. Ima i čistih voda i još poneka živuljka koja je preživjela čovjeka. I nisu svi ljudi ubice, lažovi i zlobne varalice. Ima i dobrih ljudi. Hvala Bogu, ima. Inače se ne bi moglo opstati na majčici Zemlji.
Ipak, oprosti nam Gaia, ne znamo šta činimo. I oprosti nam Čovječe, jer nismo svjesni svoje nesvijesti. A ja ću dozvoliti svojoj odvratnosti da postoji, da mi priča, da se žali i plače nad izgubljenim idealima, izgubljenim iluzijama i ružnoćom svakodnevnog življenja pred kojom danas ne mogu da zatvorim oči.
