Dugo vremena razmišljam i pričam o otpočinjanju svog bloga, sramota me je već i da pominjem. Prokrastinacija. Strašno zvuči, kao neka kazna za odlaganje “poslova” koji to i nisu.
Svoj glas tražim… Zri negdje u meni, klija bolje rečeno, do zrenja ima još… Put. Prva slova su otkucana, crne se sa ekrana, ništa strašno se nije desilo mada prokrastinacija prijeti. No dobro. I sajt se slaže, slika po slika, riječ po riječ.
Svoj glas tražim… U šumi, u dolini, u jezeru, u moru…
Svoj glas tražim… Zaglušen bukom svijeta i mojom potrebom da mu ugodim.
Svoj glas tražim…
