Ponekad se u životu nađemo u situaciji da ne znamo “šta ćemo od sebe”. Za mene poznato stanje. Mogu da svjedočim da se to dešava ljudima koji su od rane uzrasti gušeni, strogo vaspitavani da slušaju starije i rade isključivo onako kako im se naredi. Udovoljavanje drugima i poslušnost postanu program koji nas vodi kroz život, sopstvena volja i autentičnost su duboko potisnuti i zagušeni, do granice nemogućnosti da se odluči gdje volimo ili ne volimo ići, šta volimo ili ne volimo raditi.
Donošenje odluke u takvom stanju je nemoguća misija, propraćena anksioznošću, nesigurnošću i strahom od greške koja će povući gomilu kritika i nipodaštavanja sopstvene ličnosti, što od okoline, što od sebe samih. A treba da smo ja i ja u istom timu, zar ne? Treba da čuvamo sebi leđa i da si budemo najveća podrška.
Vrlo često nas upravo nepodnošljive spoljašnje situacije suoče sa istinom o svom stanju i daju vjetar u leđa da istražujemo u tom pravcu i promijenimo nešto jer se ovako više – ne može. I krenem tako korak po korak, od najjednostavnijih stvari. Za početak, pričam svoju istinu. Svaki blog – kamen u stazi života. Upoznavanje sebe postane zanimljiv zadatak, upoznavanje tog neznanca potisnutog i zatvorenog u sobici, ćutljivog čudaka koji ne smije ni da udahne glasnije da ne bi nekoga svojim prisustvom uznemirio.
Otvaram prašnjava vrata, zarasla u paučinu. Tamo ležim ja. Svjetlo plaši ali ostajanje u tmini je nepodnošljivo. Putokaz ka cjelovitosti. Kuda ćemo?
