Za naivne
Za one kojima se čini
da su jednaki siromah i bogati,
slab i jaki,
nesuđen i onaj koji se sa robije vrati,
bezruki i čovek s rukama obema,
miropomazani i odlučen od vere,
zvani i onaj što pred vratima čeka,
za njih, za sebe,
za svakoga čoveka tražim pomilovanje.
Desanka Maksimović
Da li imate neku oblast u životu u kojoj se niste “ostvarili”, niste postigli nešto, možda nemate sopstveni dom, porodicu, prijatelje.. savršeno zdravlje, dobar izgled, završen fakultet ili doktorat? Možda nemate materijalno bogatstvo pa se tješite da su djeca najveće bogatstvo? Ili obratno? Tražite li pomilovanje za svoje neuspjehe?
Da li ste zbog toga manje vrijedni kao čovjek? Da li dozvoljavate da vas definišu i čine inferiornim nedostaci u bilo kojoj životnoj oblasti?
(Naivno) vjerujem da su jednako vrijedni i bogataš i siromah, i udata i razvedena, i majka i nerotkinja.. Ljudsko biće sa svojom životnom pričom, razlozima i prilikama i neprilikama koje su ga dovele do mjesta na kome se sada nalazi. I zato, za sve njih, tražim pomilovanje.
Nisam o tome željela da pišem, o ljudskoj vrijednosti. Želim da pišem o prihvatanju gubitka, o tugovanju i praštanju. Pomilovanju i praštanju sebi za sve loše životne odluke (u tom momentu nismo znali bolje), prihvatanju nesavršenosti i napravljenih grešaka. Da, treba odtugovati zablude, razočarenja, naivnost.
Kuče i mače
Osoba sam koja, narodski rečeno, nema ni kučeta ni mačeta. U zrelim godinama, bez djece i sopstvene porodice. Uvijek sam mislila da ću imati djecu, ono “jednog dana”… Šta, zašto, kako, pa, kombinacija svega. I životnih okolnosti, loših procjena i loših odluka, pogrešnih uvjerenja.. Ne da ne bih mogla nabaviti kuče ili mače, sa današnjim razvojem medicine ni dijete nije nemoguća misija. Razni dušebrižnici su temu adekvatnih godina, nečije sebičnosti ili nesebičnosti po pitanju djece detaljno razradili (naročito oni kojima su djeca najveće bogatstvo, jer moraju nečim da se pohvale a eto, djecu imaju) pa se ni time neću baviti. Samo tražim pomilovanje.
Poenta mi je u prihvatanju i takve situacije, da budemo u miru sa tim. Prošla sam sve faze tugovanja, i negiranje i bijes, pregovaranje, pa i depresiju. I prihvatanje. Prihvatanje sebe, sa svim vrlinama i manama, prihvatanje svijeta, nesavršenog kakav je. Možda je rješenje i u nekoj formi aktivizma, postati hranitelj, volontirati u nekom domu za napuštenu djecu, organizovati edukacije. Možda.
Ne dozvolite da vam neuspjeh u nekoj životnoj oblasti poljulja osjećaj vrijednosti. Ako se nešto može uraditi povodom toga, učinite to. Sjedite prvo sami sa sobom (ili sa nekim) i promislite šta zaista istinski želite. Ako je to van realnog domašaja, prihvatite. Tugujte. Pomirite se sa realnošću. Samo nemojte ostati zarobljeni u tom stanju žrtve, život se ne mora (a vjerujem i da ne treba) živjeti po nekakvim standardima nametnute “normalnosti”.
I pomilujte sebe… jer svijet često neće. Guraće prst u ranu dok god je ne zacijelite. Vjerujte mi na riječ, znam.
