Negdje smo nešto pogrešno shvatili. Neki od nas. Naučeni da je plemenito davati, brinuti se o drugima do granice poništavanja sopstvenog života. Žrtva. Svoja ili okoline?
Pomozi. Ne budi sebična. Roditelji su. Pa sestra ti je. Zar bratu tako? Nije te sramota? Dan po dan, mjesec po mjesec, godina po godina, život posvećen drugima. Jer tako treba. Jer je tako ispravno. I normalno. Da li je? Zbog čega je život bilo koga važniji od našeg sopstvenog?
Žrtva. Sebičnih, beskrupuloznih, manipulativnih. Jer tako treba. I tako je ispravno. I korisno. Njima. Svima. Bez nama.
Žrtva. U mislima, u duši. Žrtva svijeta. I sebe same. A to najviše boli.
